(1) Korištenje riječi "hacker" u smislu "provala sigurnosti" je zbunjujuća za dijelove masovnih medija. Mi hackeri odbijamo da prihvatimo to značenje, te nastavljamo koristiti riječ u značenju "Neko ko voli programiranje i uživa pametovati o tome".
Situacija se drastično promijenila ranih 80-tih kada je Digital ugasio PDP-10 seriju. Njegova arhitektura, elegantna i moćna u 60-tim, nije se mogla proširiti na veći adresni prostor koji je postao dostupan u 80-tim. Ovo je značilo da su skoro svi programi koji su sačinjavali ITS postali zastarjeli.
Zajednica AI lab hackera se već raspala, nedugo prije. 1981., kompanija Symbolics je zaposlila gotovo sve hackere iz AI lab-a, te se tako razrijeđena zajednica nije mogla uzdržavati. (knjiga Hackers autora Steve Levy-a opisuje dogadjaje, te daje čistu sliku ove zajednice u svom vrhuncu.) Kada je AI lab kupio novi PDP-10 1982.-e, njegovi administratori su odlučili da koriste Digitalove timesharing sisteme, koji nisu bili besplatni, umjesto ITS-a.
Moderni kompjuteri ove ere, kao VAX ili 68020, su imali sopstvene operativne sisteme, ali nijedan od njih nije bio slobodan software: morali ste potpisati ugovor o šutnji (nondisclosure agreement - ugovor po kojemu niste smjeli odavati nikakve podatke o proizvodu po.a.) da biste dobili izvršnu (.exe) kopiju.
Ovo je značilo da je prvi korak u korištenju kompjutera bio da se obeća da ne smijete pomoći komšiji. Kooperativna zajednica je bila zabranjena. Pravilo vlasnika posjedovanog software-a bilo je, "Ako ga podijelite sa susjedom, onda ste pirat. Ako želite ikakve promjene, molite nas da ih napravimo."
Ideja da je društveni sistem posjedovanog software-a--sistem koji kaže da nije dozvoljeno dijeliti ili mijenjati software-- da je taj sistem anti-društven, neetičan, jednostavno pogrešan, može biti iznenađenje za neke čitatelje. Ali šta drugo možemo reći o sistemu baziranom na podjeli javnosti i držanju korisnika bespomoćnim? Čitatelji koje ideja iznenadi su vjerojatno uzeli posjedovani software 'zdravo za gotovo', ili ga sude na principima koji vrijede u biznisu posjedovanog software-a. Izdavači software-a su dugo radili da ubijede ljude da je samo jedan način gledanja na ovo pitanje.
Kada izdavači software-a govore o "nametanju" svojih "prava", ono što zaista *kažu* je sekundarno. Prava poruka ovih tvrdnji su neizrečene pretpostavke koje uzimaju za pravo; javnost treba da ih prihvati bez kritike. Hajdemo ih ispitati.
Jedna pretpostavka je da software kompanije imaju bezupitno pravo da posjeduju software te stoga imaju moć nad svim korisnicima. (Ako postoji prirodno pravo, bez obzira koliko šteti javnosti, ne smijemo prigovoriti.) Zanimljivo je da Ustav SAD-a i pravna tradicija odbacuju ovaj stav; copyright nije prirodno pravo, nego umjetni monopol nametnut od vlade koji ograničava korisnike u namjeri da kopiraju.
Još jedna neizrečena pretpostavka je da je jedina važna stvar za software ta što vam omogučava da uradite--da mi korisnici kompjutera ne bi smjeli mariti kakvu vrstu društva smijemo imati.
Treća pretpostavka je da ne bi imali korisnog software-a (ili nikada ne bi imali program koji će uraditi ovo ili ono) da nismo dali kompaniji moć nad korisnicima programa. Ove pretpostavke su mogle zvučati vjerojatne, prije nego što je pokret slobodnog software-a demonstrirao da možemo imati gomilu korisnih programa a da ga ne stavljamo u lance.
Ako odbijemo da prihvatimo ove pretpostavke, te sudimo ove stvari na temelju zdravog razuma pri ćemu na prvo mjesto stvaljamo korisnike, doći ćemo do različitih zaključaka. Korisnici kompjutera bi trebali biti slobodni da mijenjaju programe za vlastite potrebe, jer je pomaganje drugima osnova drustva.
Ovdje nema mjesta za opširne izjave o razlozima ovog stava, te želim usmjeriti čitatelja na web stranicu philosophy/why-free.html.
Sa odlaskom moje zajednice, nije bilo moguće nastaviti kao prije. Umjesto toga mučio me nepopustljiv moralni izbor.
Jednostavniji izbor bi bio da se pridružim svijetu posjedovanog software-a, potpisujući ugovor o šutnji i obećavajući da neću pomagati svojim prijateljima hackerima. najvjerojatnije bih i ja programirao software koji se prodavao pod ugovorom o šutnji, i prema tome činio pritiske na druge ljude da izdaju svoje prijatelje.
Na ovaj način bih zaradio, te se možda zabavljao pišući kod. Ali znao sam da bih se na kraju karijere osvrnuo i vidio sve godine kroz koje sam pravio zidove među ljudima, te bih osjećao da sam proveo život čineći svijet gorim mjestom.
Već sam bio doživio da budem na kraju ugovora o šutnji, kada je neto odbio da daa meni i MIT AI lab-u source kod od kontrolnog programa za pisać. (Manjak nekih stvari u programu je činilo korištenje printera frustrirajućim.) Stoga nisam sebi mogao reći da su ugovori o šutnji nedužni. Bio sam bijesan kada je odbio da ga podijeli sa nama; nisam se mogao okrenuti i uraditi to isto svima drugima.
Drugi izbor, otvoren ali neugodan, je bio da napustim polje računarstva. Na taj način moje sposobnosti ne bi bile zloupotrijebljene, ali bi i dalje bile neiskoristene. Ne bih bio kri za podjelu i ograničenja korisnika kompjutera, ali bi se to ipak dogodilo.
Stoga sam potražio način na koji bi programer mogao učiniti nešto dobro. Upitao sam se, da li postoji program ili programi koje bih mogao napisati da bih još jednom zajednicu učinio mogućom.
Odgovor je bio jednostavan: prvo što sam trebao je operativni sistem. To je osnovni software koji trebate imati da bi počeli koristiti kompjuter. S operativnim sistemom, možete mnogo toga uraditi; bez njega, ne možete ni pokrenuti kompjuter. S slobodnim operativnim sistemom bismo ponovo mogli imati zajednicu kooperativnih hackera--i pozvati svakoga da nam se pridruži. I svako bi mogao koristiti kompjuter a da ne mora špijunirati svoje prijatelje.
Kao programer operativnog sistema, imao sam prave vještine za posao. Pa iako nisam mogao za to mogao uzeti zaslugu, shvatio sam da sam izabran za taj posao. Izabrao sam da napravim operativni sistem kompatibilan Unix-u da bi bio portabilan, te da bi se Unix korisnici mogli lagano prebaciti na njega. Ime GNU je izabrano koristeci hackersku tradiciju, rekurzivni akronim za "GNU nije Unix (GNU's Not Unix)".
Operativni sistem se ne sastoji samo od kernela, koji jedva da može pokrenuti druge programe. U 1970-tim svaki operativni sistem vrijedan pomena se satojao od procesora, asemblera, kompajlera, interpretatora, debagera, tekst editora, mailers-a, i još mnogo toga. ITS ih je imao, Multics također, VMS ih je imao, te ih je imao i Unix. GNU OS ih je također trebao imati.
Kasnije sam čuo ove riječi, pripisane Hillel (1):
Ako nisam za sebe, ko će biti za mene?
Ako sam samo za sebe, šta sam ja?
Ako ne sada, kada?
Odluka o osnivanju GNU projekta je bila bazirana na sličnoj ideji.
(1) Kao ateista ne slijedim niti jednog religijskog vodju, ali ponekad nađem nešto što je neko od njih rekao.
Izraz 'slobodan software' se ponekad pokrešno protumači--on nema ništa sa cijenom. Radi se o slobodi. Stoga definicija je slobodnog software-a: program je slobodan software za vas, općenito, ako: